Muzeji su ljušture javnih događanja, njihova arhitektura počinje prije arhitekture – misao je koju arhitekt Heinz Tesar stavlja kao moto promišljanju svog najnovijeg djela, muzeja za kolekciju Essl u gradiću Klosterneuburgu pored Dunava nadomak Beču.

Ovaj arhitektonski događaj jeseni 1999. u Beču stoji na kraju dugog niza realiziranih i nerealiziranih Tesarovih muzejskih projekata – Muzeja moderne umjetnosti u Frankfurtu (1983.), Muzeja umjetnosti u Vaduzu (1998.), Muzeja prirode u Berlinu (1988.-1992.), Muzeja prethistorije u Münchenu (1990.), realiziranog Keltskog muzeja u Halleinu kraj Salzburga (1991.-1994.) te adaptacije Bodemuseuma na berlinskom Muzejskom otoku (Museumsinsel). Stalni izvor i poticaj čitavog ovog opusa od njegovih početaka jest polaritet zajedništva i individualnosti – polaritet između “mi” i “ja”. U smislu zajedništva Tesar je težio razvijanju tipova, bilo da se radilo o skulptorskim objektima bilo o građenom prostoru.